Povijesna postrojba Kliški Uskoci

Klis nije nastao kao planski građena utvrda, već je izrastao spontano bez prethodno izrađenog urbanističkog koncepta. Njegove su graditeljske strukture nataložene jedna na drugu kao logičan slijed njegova povijesnog razvoja. Naslijedivši zacijelo lokaciju ranijeg prethistorijskog naselja, Klis je oblikovan u širokom vremenskom rasponu od kasne antike do početka 19. stoljeća, tijekom kojeg je doživio niz promjena postupno razvivši se od rimske utvrde, preko starohrvatskog i hrvatsko-ugarskog srednjovjekovnog grada, do turske, a potom mletačke, te austrijske utvrde.

U vrijeme svoga dolaska Hrvati su zasigurno na hridini zatekli dobro očuvane rimske utvrde koje su mogli koristiti za obranu. U tvrđavi nema cjelovito očuvanih kasnosrednjovjekovnih utvrđenja i objekata jer su i oni često bili rušeni i ponovno nadograđivani. Godine 1445. spominju se prvi poznati graditelji tvrđave korčulanski majstori Marko Pavlović i Ivan Karlović. U vrijeme dok je rukovodio obranom tvrđave od Turaka, kapetan Petar Kružić je brinuo o njenoj gradnji i održavanju prikupljajući u tu svrhu sredstva od domaćih ljudi i stranaca.

Iako je pri čestim turskim opsadama Klis bio izložen snažnim topničkim gađanjima koja su urušavala njegova utvrđenja, padom u turske ruke tvrđava nije bila znatnije oštećena. Držeći je u svojoj vlasti više od jednog stoljeća Turci su je izgleda samo povremeno popravljali nakon rijetkih uskočkih napada, pa je ona sve do mletačkog osvajanja 1648. godine, za vrijeme kojeg je dosta stradala od topničkog gađanja i miniranja, u cjelini zadržala srednjovjekovnu graditeljsku strukturu.

Tek će razdoblje mletačke uprave ostaviti vidljiv trag u oblikovanju nekoliko bastionskih fortifikacijskih sklopova u prvom i trećem obrambenom obzidu tvrđave. Stoga Klis danas predstavlja složenu fortifikacijsku cjelinu u kojoj prevladavaju graditeljski elementi mletačkog obrambenog sustava 17. i 18. stoljeća.

SUSTAV FORTIFIKACIJA I OBJEKTI U TVRĐAVI

PRVI OBRAMBENI ZID

Smješten je na krajnjem zapadnom dijelu tvrđavskog prostora u čiju se unutrašnjost, a time i u samu tvrđavu, pristupa kroz prvi ulaz u blizini kojeg su, ali nešto sjevernije, već ranije postojala srednjovjekovna gradska vrata, koja su s obližnjim utvrđenjima već dijelom bila porušena tijekom mletačke opsade 1648. godine.

PRVI ULAZ

Ovaj polukružno nadsvođeni ulaz podignut je od Austrijanaca dvadesetih godina 19. stoljeća nakon što je s ovog mjesta uklonjen stari mletački ulaz ( Porta del Primo Recinto) jednostavnijeg oblika. Njegova terasa na vrhu ograđena je niskim zidom.

Ulaz je ranije imao dvostruke vratnice, što je vidljivo po sačuvanim utorima na njegovim zidovima, koji su bili namijenjeni postavljanju drvenih dovratnika za unutrašnje vratnice. Nekada su i stariji ulazi u tvrđavu također imali dvostruke vratnice čiji se međuprostor u vrijeme opsade mogao ispuniti zemljom, koja je davala čvrstoću u slučaju topničkog gađanja. Ranije su vratnice ulaza, prema sačuvanim ostacima, isto bile dvokrilne i drvene, s vanjske strane su bile ojačane velikim klinovima, a s unutrašnje su se strane zatvarale bravama, zasunima i poprečnim gredama.

ULAZNO UTVRĐENJE i POLOŽAJ AVANZATO

Prvi put se spominje kao prednji položaj (Posto Avanzato) 1648. godine, a namjena mu je bila zaštita prvog i drugog ulaza koji su zbog svog položaja i veće primjene opsadnog topništva predstavljali slabu točku obrane tvrđave. Mlečani su ga do sredine 18. stoljeća više puta obnavljali, kada su mu sa sjeverne strane podigli visoki ispadni pramac zbog čijeg se L tlorisnog oblika spominje i kao položaj Tenaglia «kliješta».

DRUGI OBRAMBENI OBZID

Prostire se središnjim dijelom tvrđave između prvog i trećeg obrambenog obzida od kojih je odijeljen pojasevima zidova i utvrđenja

DRUGI ULAZ

Ovom utvrđenom ulazu (Porta del Secondo Recinto) s terasom na vrhu, prilazi se sa zapadne strane strmom kosinom popločanom tridesetih godina ovog stoljeća. Tu je već ranije postojao srednjovjekovni tvrđavski ulaz koji je u spomenutoj opsadi 1648. godine također bio znatno oštećen, ali su ga Mlečani nakon toga potpuno obnovili.

OPRAH KULA

Ova srednjovjekovna kula nekad je bila najvažnije obrambeno uporište zapadnog dijela tvrđave. Prvi put se spominje u izvješću Pavla III. Šubića 1355. godine pod nazivom Oprack, dok je u tursko vrijeme dobila ime Pašina kula, da bi joj sredinom 17. stoljeća Mlečani dali fortifikacijski naziv Torretta kojeg su kasnije koristili Austrijanci. Međutim kula je čitavo vrijeme zadržala svoj prvobitni hrvatski naziv Oprah.

KORTINA PREMA MEGDANU

Oprah kulu i udaljeni istočni položaj zvan Scala spaja duga kortina prema Megdanu (Cortina verso il Meidian) s nizom izrađenih otvora strijelnica, dok se s njene južne strane pruža uska stražarska staza koja je ujedno služila kao obrambeni položaj. Kortina je sve do sredine 17. stoljeća imala kasnosrednjovjekovni izgled s karakterističnim zupčastim kruništem čija je visina bila nešto niža od sadašnje.

POLOŽAJ SCALA

Smješten podno zapadne strane bastiona Bembo, položaj Scala zauzima manji prostor nepravilnog kvadratnog oblika, ograđen razmjerno tankim zidovima na kojima su se ranije nalazile četiri puškarnice a danas dvije široko oblikovane toparnice.

TOPNIČKA VOJARNA

Austrijanci su na ovom mjestu dvadesetih godina 19. stoljeća napravili zavojitu zemljanu rampu i zgradu topničke vojarne, kojoj je 1931. godine porušen gornji kat, dok je do danas ostalo sačuvano prizemlje.

BOČNA UTVRĐENJA

Ispod topničke vojarne pružaju se očuvani zidovi bočnih utvrđenja nepravilnih pravokutnih oblika, od kojih se onaj veći izduženi nazivao položaj Mezzo «srednji». U mletačkom se razdoblju, nešto istočnije odavde, uzdizala zgrada straže, dva manja kvartira i utvrđeni ulaz kroz koji se do početka 18. stoljeća komuniciralo prema istočnom i južnom dijelu tvrđave.

CISTERNE

Opskrba vodom predstavljala je važan činitelj obrane Klisa koji je često bio izložen dugotrajnim neprijateljskim, osobito turskim opsadama, a u takvim su okolnostima njegovi branitelji najviše oskudijevali upravo vodom. Budući da u tvrđavi nisu postojala prirodna izvorišta, kao ni mogućnost izrade bunara, jedino rješenje ovog problema bilo je u gradnji cisterni za vodu raspoređenih na mjestima gdje bi u slučaju opsade bile najpotrebnije.

JUŽNI DIO OBZIDA

Na istočnom kraju kortine nalaze se dva manja zazidana otvora nekadašnjih sporednih ulaza kroz koja se u slučaju opasnosti moglo neopaženo izlaziti i ulaziti u tvrđavu.

TREĆI OBRAMBENI OBZID

Na povišenom dijelu hridi, strateški vrlo pogodnom za obranu, nalazi se treći obrambeni obzid tvrđave, koji je ujedno bio i njen najznačajniji dio. Uzdignut iznad ostalih fortifikacijskih položaja, predstavljao je tvrđavsku dominantu, odnosno njeno središte i istovremeno krajnju obrambenu liniju Klisa. Nekada se na ovom položaju na kojem se sada uzdižu istaknuta utvrđenja i objekti, vjerojatno nalazila ilirska gradina, a zatim stara tvrđavska jezgra, rimski «castrum» na čijim je temeljima niknula jedna od prvih starohrvatskih utvrda, sjedište starohrvatske Primorske županije i hrvatskih vladara.

TREĆI ULAZ

Prilazi mu se širokim popločanim stubištem koje vodi do ulaza napravljenog kao prolaz kroz stražaru ispred kojeg se nalazi mani obrambeni predprostor (Barriera) na čijim su zidovima uski prorezi puškarnica.

Uz jugoistočni kut ulaza oslanja se visoka bočna kula (Torre Bastionata) nepravilnog pravokutnog oblika, čiji zakošeni zidovi različite kamene strukture ukazuju na nekoliko faza njene gradnje. Utemeljena zacijelo sredinom 18. stoljeća a prema podacima završena 1763. godine, kula je bila namijenjena obrani ovog obzida i dijela naselja Varoš.

POLOŽAJ SPREMIŠTA ORUŽJA

Sredinom 18. stoljeća ovaj se prostor zvao utvrđenje-položaj spremišta oružja (Piazzetta della Monizion), dok se zapadni dio njegovog južnog zida zvao Corner (Mura Corner).

Uz stube iza ulaza uzdiže se jedna od najstarijih cisterni za vodu, poznata s crteža iz 1668. godine. Nepravilnog je pravokutnog oblika, s polukružno napravljenim svodom iznad kojega se nalazi ograđena terasa s krunom.

Nasuprot cisterni stoji ruševno spremište oružja i vojne opreme (Munizione) koje je Mlečanima poslije služilo za čuvanje alata, a u vrijeme austrijske uprave za spremanje topovskih postolja.

MALI KVARTIR

S položaja oružja uspinje se visoko podignutim stubištem do gornjeg, prostranijeg dijela ovog obzida koji je također imao ulaz, ali je za razliku od prethodnih bio jednostavnog lučnog oblika.

U početku je bio stan upravitelja oružja, zatim namijenjen smještaju vojnika i časnika, da bi kasnije služio i čuvanju dvopeka.

KNEŽEVA KUĆA – PROVIDUROV STAN

Na stjenovitoj uzvisini sa sjeverne strane spomenutog stubišta i položaja spremišta oružja proteže se ruševan sklop objekata providurovog stana (Alloggio del N.H. Proveditor) ili palače (Palazzo del Proveditor), što su možda podignuti na temeljima najstarijih zgrada iz razdoblja hrvatskuh vladara, a zatim kliških knezova, zvan Kneževa kuća (Knesi Cucha).

Prema mletačkim izvorima kod ulaza je bio smješten providurov ured (Officio provisorio) ili pisarnica (Cancelleria), u prizemlju su se nalazila spremišta, te sobe namijenjene časnicima, vojnicima straže i posluzi, dok su na katu, koji je imao dva manja sjeverna ulaza, bile časničke sobe, sobe za prijem i dnevni boravak, soba za poslugu, kuhinja i smočnica.

Početkom francuske uprave u providurovom su stanu kratko vrijeme boravili sudac i njegov kančelir, ali su ga zbog njegove trošnosti morali napustiti. Nakon što su ga Austrijanci u 19. stoljeću popravili, u njemu je bilo smješteno zapovjedništvo tvrđave i inženjerija.

BASTIONI BEMBO I MALIPIERO

Na krajnjem zapadnom dijelu ovog obrambenog obzida, na mjestu gdje se nekada uzdizala Kružićeva kula danas se nalazi bastion Bembo, najveći topnički položaj u tvrđavi.

Prema istoku on je kortinom iza crkve spojen sa središnjim peterokutnim bastionom Malipiero kojeg opasuju visoko podignuti prsobrani na kojima su umjesto ranijih širokih, sada uski otvori toparnica. Ispod njega proteže se nadsvođen prolaz koji vodi do istočnog položaja Maggiore.

POLOŽAJ MAGGIORE

Ovom drugom po veličini položaju u tvrđavi prostor je također zaštićen visokim prsobranima na kojima se nalaze ljevkasti otvori toparnica. U njegovom sjeverozapadnom kutu uzdiže se veliko tzv. Novo spremište baruta kojeg su Austrijanci napravili dvadesetih godina 19. stoljeća.

Oslonjen na prsobranima položaja Maggiore i Malipiero ovaj fortifikacijski objekt koncipiran je za strogo određene namjene i tipskog je karaktera.

ŠPERUN

Najistureniji kraj ovog obrambenog obzida, a time i same tvrđave zauzima uski uzdignuti pramac položaja Šperun (Sperone, Spiron), s kojeg se nekada nadzirala uzvisina Ozrna i cesta koja prolazi s istočne strane. Tu se sve do mletačkog osvajanja tvrđave uzdizala visoka Kneževa kula, koja je tijekom opsade bila teško oštećena. Od nekadašnjih visokih prsobrana ovog položaja, osobito sjevernog, ostali su sačuvani samo niski parapeti s nizom izrađenih puškarnica.

CRKVA SV. VIDA

Smještena između bastiona Bembo i Malipiero, crkva Sv. Vida graditeljskim se izgledom ističe kao najljepši objekt kliške tvrđave. Sačuvana skoro u cijelosti, ova nekadašnja turska džamija, a za koju se misli da je podignuta na mjestu ranije katoličke crkve, jedan je od rijetkih primjera islamske arhitekture nastao na tlu Dalmacije. Sagrađena je neposredno nakon pada Klisa 1537. godine kao zadužbina njegova osvajača Murat-bega Tardića, a služila je turskoj posadi za obavljanje vjerskih obreda.

Mletačkim zauzimanjem tvrđave 1648. godine, džamija je pretvorena u crkvu Sv. Vida i u njoj je već sutradan služena sveta misa kojoj je prisustvovao general Leonardo Foscolo.

U dijelu zapadnog zida nalazi se plitka pravokutna niša s ugrađenim umivaonikom kamenog okvira, ukrašenog plitkim reljefom s motivima trofejnog oružja i drugim dekorativnim elementima. Ovaj barokni umivaonik datira se u 17. stoljeće i smatra se da je nekada stajao u providurovom stanu iz kojeg je prenesen u crkvu gdje mu je dodana velika kamena školjka namijenjena za škropionicu. Na niskom osmerokutnom stupcu, s desne strane ulaza, oblikovana je jedna manja škropionica s urezanom godinom 1658. koja zacijelo označava vrijeme njenog postavljanja.

Natpis na latinskom uklesan je na kamenoj ploči postavljenoj iznad ulaza, spominje kasniji popravak crkve koji u prijevodu glasi:

1743.

Što je vjera sagradila

vjera će sačuvati

U crkvi su postojala tri oltara s palama: glavni koji je bio posvećen Sv. Vidu, zaštitniku tvrđave, oltar Blažene Djevice i oltar Sv. Barbare. Od nekad bogatog crkvenog inventara u crkvi Sv. Vida do danas nije ništa ostalo sačuvano.

Po osvajanju tvrđave Mlečani su sa zapadne strane džamije srušili njen minaret i na njegovom mjestu podigli kvartir za časnike koji se tu nalazio do početka 19. stoljeća, kada je bio uklonjen.