Povijesna postrojba Kliški Uskoci

Pri obrani i osvajanju tvrđave Klis koristilo se raznovrsno oružje tipično za 16. i 17. stoljeće i to od topova raznih kalibara do pušaka fitiljača, pušaka kremenjača, bedemskih pušaka ili kukača, te pištolji na kremen i na kolo.

Pored ovog vatrenog oružja ratovalo se i sa sabljama, mačevima, kopljima, bodežima, ratnim sjekirama i buzdovanima.

Tvrđavska oprema Klisa sastojala se od raznih tipova topničkog oružja. O njihovom broju i rasporedu na tvrđavi znamo iz nekoliko sačuvanih dokumenata 17. i 18. stoljeća. Najveći dugocijevni, dalekometni topovi u naoružanju Klisa bile su Kolubrine i imale su domet od 8.000 koračaja. Također dugocijevni dalekometni topovi ali manjeg kalibra bili su Falkoni i Falkoneti sa domašajem od 3.000 do 4.500 koračaja. Gađanje topovima nije bilo precizno, a bilo je razorno i efikasno samo ako je neprijatelj nastupao u zbijenoj gomili. Pripaljivanje praha vršilo se kroz mali otvor-falju uz pomoć užarenog željeza, a kasnije upaljenog fitilja. Po kišnom vremenu, ako su stajali vani, topovi su bili skoro neupotrebljivi.

Topovske kugle bile su ispočetka od kamena a polovinom 16. vijeka zamijenile su ih željezne kugle.

Puške fitiljače koristile su se do konca 117. stoljeća a fitilji su se upredali od lana ili konoplje. Kako je fitilj uvijek trebao biti u tinjajućem stanju, on se često gasio pri kišnom i vlažnom vremenu. Najpoznatija fitiljača bila je poznata Musketa koju su nosili mušketiri i bila je u početku teška cca 10. kg .

Puške kremenjače su za pripalu baruta koristile iskru izazvanu trenjem kremena o metal. Mehanizmu se je pridodao oroz u koji se stavljao kremen i pločica u koju on udara. Neke puške kremenjače imale su s donje strane željeznu kuku pomoću koje su se usađivale na bedeme tvrđave. Služile su za obranu bedema i za davanje signala u slučaju opasnosti.

Pištolji na kremen ili na kolo upotrebljavali su se u borbi na male udaljenosti a često su bili podesni za naoružanje konjanika jer se iz njih moglo pucati u trku.

Mnogo se koristilo u borbama oružje na motki jer je omogućavalo da se neprijatelju zada ubod ili udarac nalazivši se izvan dometa njegova mača, sablje ili drugog oružja na dršku. Najčešće korišteno svakako je koplje koje je služilo prvenstveno za bodenje. Jedno od oružja bila je sjekira a jedna od varijanti bila je i bradva sa trbušastim sječivom. Naročito korisno oružje u borbi bila je Helebarda koja je imala višestruku namjenu. To je vrsta bojne sjekire koja se sastoji od koplja (šiljka), sjekirice za sječu i kljuna, a pomoću tuljca i dugih šina nasađena je na drvenu motku. Jaki kljun služio je kao udarni šiljak, ali i kao zakačka kojom se mogao zahvatiti dio konjanikove opreme te ga zbaciti s konja.

Ostala koplja bila su sponton, trozub i spetum u obliku ljiljana kod kojeg je srednje bodilo dulje a dva bočna su kraća i svinuta.

U bliskim borbama uskoci su upotrebljavali buzdovan izrađen najčešće od mjedi ili željeza. Na osnovu broja pera buzdovani su razvrstavani u troperac, šestoperac, osmoperac i t.d. Služili su za razbijanje protivničkog oklopa i za zbacivanje konjanika.

Obješen o sedlo, utaknut ili pomoću kuke zataknut o pojas kako u osmanskoj tako i u mletačkoj vojsci koristio se nadžak. Njega su koristili i pješaci. Sastojao se od kljuna, ušice i hrpta. Kljun je služio da bi se njime prodrlo u pukotine oklopa a hrptom se nanosio udarac.

Konjanici i pješaci često su koristili topuz ili kijaču izrazito udarno i bacačko oružje koje se bacalo s dvije ruke. Kugla ili kruška glave bila je glatka, nareckana ili sa šiljcima nataknuta na dršku.

Od ručnog hladnog oružja u opremi uskoka i mletačkih vojnika bili su mačevi za dvije ruke i sablje, a najpoznatije bile su schiavone, s rukobranom od prepletenih željeznih traka.

Bodeži su služili za nanošenje uboda ili za skraćivanje muka nanesenih drugim oružjem. Najpoznatiji su bili talijanski stileti.

Da bi zaštitili najosjetljivije dijelove svoga tijela, borci su nosili zaštitno oružje.

Štit se koristio u naoružanju pješaka do konca 16. stoljeća. Na glavi se nosila kaciga i to konjanici kacige zatvorenog tipa s vizirom koji je imao otvore za gledanje, a mornari na galijama imali su željezne zaobljene kalote sa obodom. Kacige običnog pješaka bile su Morioni s oblikom izduljene polukalote s uskim obodom i višom ili nižom krijestom.

Važan dio zaštitnog oružja bio je oklop. Njegovoj izradi posvećivala se velika pažnja.

Ispod oklopa uglavnom se je nosila pancirna košulja koja je služila kao zaštita od uboda ili sječe. Pored košulja nosile su se i pancirne hlače i rukavice.

Uskoci su nosili dugu pancir košulju preko koje su imali prebačen kaput (dolamu) kraćih širokih rukava. Nosili su mač i koplje, obično Helebardu, zatim kacigu Morion, prsne i leđne oklope sa štitom.

Svaki turski konjanik imao je pištolj i jatagan zategnut za pojas, sablju, sjekiru ili buzdovan i luk sa strijelama. Janjičari su bili naoružani mačevima i bodežima pričvršćenim o bedra, a glavno oružje u 16. stoljeću bila im je puška fitiljača.

Sablja je bila najomiljenije oružje osmanske vojske. Njom su bili naoružani konjanici (spahije) i pješadija (janjičari). Teški tip turske sablje bio je najefikasniji tip oružja. Kao osmanska specijalnost pojavio se u 16. stoljeću jatagan sa zakrivljenim sječivom, simbolično oružje turskih vladara na Balkanu.