Povijesna postrojba Kliški Uskoci

Petar Kružić bio je rodom iz mjesta Krug u Nebljuhu, distriktu Lapačke županije. No kasniji su ga kroničari, polihistoričari i povjesničari, najčešće iz lokalpatriotskih razloga, pokušavali prisvojiti i predstaviti kao jednog od svojih zemljaka jer je uživao nevjerojatnu popularnost kao protuosmanlijski borac, osobito u predjelima iz kojih su potekli branitelji Klisa.

Stoga je, primjerice Johann Weikhard Valvasor isticao da je Petar Kružić bio vlasnikom Lupoglava u sjevernoj Istri, a Pavao Ritter Vitezović da je bio rodom iz Trsata ponad Kvarnera, dok je Andrija Kačić Miošić vjerovao da je potekao iz Poljica, stare hrvatske županije u blizini Klisa. Čak i Radoslav Lupašić, premda je prihvatio mišljenje suvremenih mu povjesničara da je Kružićev zavičaj bio prostor srednjevjekovnog Nebljuha, nije odolio iskušenju a da ne pripomene narodnu tradiciju njegova kraja po kojoj se Kružić rodio u Zvečaju, tvrđavi smještenoj na obali Mrežnice u blizini Bosiljeva

On je već početkom stoljeća (1513. godine) bio u Klisu obavljajući stanovitu vojničku dužnost - vjeruje se da je bio potkaštelan. Turci su prvu ozbiljniju opsadu Klisa poduzeli već 1515. godine pod vodstvom Skender-bega Ornosovića. Taj pokušaj nije urodio plodom pa se Turci tek za nekoliko godina, točnije 1520. godine, ponovno upućuju osvojiti Klis, no tada u njemu nalaze "kapetana i kneza kliškog" Petra Kružića, te njihova nakana propada i ovoga puta. Kružić je doživio opsade odmah sljedeće godine, ali se Makut-paša morao povući sa svojih 2000 vojnika te se morao zadovoljiti paljenjem i pljačkanjem podgrađa. 1522. godine su poraz doživjeli Hasan-paša iz Mostara i Mehmed-beg, hercegovački sandžak-beg, ali je njihovu silu suzbio hrabri Poljičanin Petar Novaković sa samo trista branitelja. Uskoro su Turci, dobivši novog sandžakbega, počeli opsežnije priprave za osvajanje Klisa. Mehmed-beg Mihalbegović je, naime, 1522. odlučio skršiti sav otpor koji su branitelji maloga grada pružali turskoj vojsci koja nije naučila trpjeti poraze, a posebno u vrijeme velikih sultana-osvajača Selima I. i Sulejmana II. Mehmed-beg je poslao svoga zamjenika Mustafu neka s 3.000 vojnika opkoli Klis čime je započela višemjesečna opsada. Kružić je, ne mogavši diplomatskim putom osigurati pomoć za svoje branitelje, iz Senja doveo Grgura Orlovčića, s kojim je dijelio senjsku kapetaniju, te tisuću i petsto vojnika na četrdeset brodova. Kružić i Orlovčić su jurišem probili turske redove i oslobodili branitelje turske opsade istovremeno otevši Turcima tri topa. No, nakon te sjajne pobjede tek su uslijedile velike nevolje za hrvatski narod. Ivan Zapolja, nekadašnji takmac kralja Matijaša Korvina, opet se snažno upleo u politiku. Mnogi Hrvati su nezadovoljni vladavinom Ludovika II. Jagelovića budući da je bio slab vladar koji se nije mogao oprijeti Sulejmanu II. No, nakon 29. kolovoza 1526. godine postalo je jasno da se hrvatski narod bez pomoći drugih zemalja neće moći obraniti od turske vojske. Ludovik II. je, naime, potučen na Mohačkom polju, on sam je bježeći poginuo, a u bici je opet izginulo mnoštvo hrvatskih vitezova, a među njima i Grgur Orlovčić. Nakon toga drugoga velikog poraza, kada je izginula već druga generacija hrvatskih branitelja (Krbavsko i Mohačko polje u vremenskom razmaku od 31 godine), Hrvati biraju svoga vladara te se, po tko zna koji put, dijele između sebe. Jedni biraju za kralja ostarjelog Ivana Zapolju, a drugi Ferdinanda Habsburga. Nakon toga uslijedio je građanski rat. U tom međusobonom metežu i ratnom vihoru Kružić je morao sam brinuti i financirati obranu Klisa. Od Ferdinanda je zatražio da mu pomogne ili ga oslobodi službe, ali je to ovaj odbio. Kružić je trebao ostati vjeran njegovoj kruni i braniti njegove gradove: Klis i Senj. Videći kako Klisu ne stiže pomoć Husref-beg je (1528.) zatražio od Klisa da se preda, ali je to odbijeno. Tada se dogodio poznati megdan između Miloša Pariževića i Turčina Bakote na Parhnoj poljani, sjeverno od kliške tvrđave, gdje je Parižević pobijedio ušavši u legendu. Na spomen njegovoj pobjedi taj se kliški predio do danas naziva Megdan.

Kružić je imao neprijatelje i u Turcima i u Mlečanima i u nedostatku streljiva, hrane i novca, a kralj mu nije slao pomoć. Turci su, videći da bi Klis mogao pasti u njihove ruke, 1530. poduzeli značajne radove utvrđujući i gradeći kule na prilazima Klisu. U Konjskomu, selu sjeverno do Klisa izgrađena je kula u koju su namjeravali smiještati pričuvu, ujedno priječeći komunikaciju između Klisa i Neorića. Druga je kula izgrađena u Grlu, najvjerojatnije je podignuta na području nekada zvanom Viskatac, a nalazila se na mjestu koji je kontrolirao prijevoj između Mosora i Kozjaka, odnosno motrila je na nekadašnji karavanski put. Treća je kula podignuta na Kozjaku (danas: Kulina) iznad mjesta koje, danas, nosi patronimiske nazive Odžići i Meštrovići. Ova je, danas gotovo srušena, okrugla kula nadgledala put (vrlo uzak i uvijek teško prohodan) kojim se iz Zagore moglo doći u Solin. Kružić je mogao slobodno u Kaštela i Solin i uzmaknuti ili se predati.

Toma Niger je već drugi put donio hranu i streljivo te pomogao da se grad oslobodi i nakon Orlovčićeve smrti ostao je jedina snažnija potpora Kružićevim nastojanjima. Sljedeće godine (1531.) vidjevši da je moguće opkoliti Klis sa svih strana Husref-beg je na istočnim salonitanskim bedemima podigao utvrdu kojom je zatvorio sve putove iz Splita prema Klisu. Zapovjednik solinske utvrde Malkoč-beg dobro ju je opskrbio očekujući da će Kružić prvo na njega udariti. Tako se i dogodilo.

Naime, Kružić je vraćajući se od pape Klementa VII., u Anconi saznao da je Klis u rukama Mlečanina Nicole Querinija koji je nagovorio dio posade da mu preda tvrđavu, da bi u nju uveo Poljičane, a onda naredio potknezovima Cimbriću i popu Šimunu da napuste grad, a s njima i dijelu vjerne Kružićeve posade koji se protivio predaji Mlecima.

Kružić je u kod Šibenika došao Tomi Gvozdanoviću, izbjeglici iz Klisa, i naložio mu da otme Klis. Gvozdanović je vrativši se u grad, iskoristivši otsutnost Querinija i njegovih vojnika, pobunio puk. Querinijeve pristaše su pobjegle, a Kružić je vrativši se dao posjeći sve Turke osim sandžak-bega. Tada su topovima srušili solinsku utvrdu i 17. rujna 1532. godine ubili sve Turke u njoj. Nakon toga je Kružić vodio napad na tvrđavicu Čačvinu, provalio u nju i pobio svu posadu, a utvrdu zapalio. Ti su uspjesi Kružićevih vojnika imali velikog odjeka među pukom koji je vjerovao da će Kružić uspjeti obraniti Hrvatsku od napada; sve je manje prebjega iz ugroženih mjesta, a ovi, gerilski, pothvati učvrstili su Kružićevu kapetaniju te je dobivao brojne istomišljenike, suradnike i suborce u svojim nastojanjima. Međutim, turska se vojska nije namjeravala odreći Klisa jer su istambulski stratezi u njemu vidjeli odskočnicu za trajnu vladavinu nad srednjom Dalmacijom. Zbog toga su 1534. godine Mehmed-beg Mihalbegović, tada već bosanski sandžak-beg sa Piri-begom, hercegovačkim sandžak-begom gotovo mjesec dana topovima tukli tvrđavu Klis, ali opet bezuspješno.

Sljedeće, 1535. godine, Turci su pokušali, početkom veljače, sa starom taktikom, potkupljivanjem, osvojiti Klis, ali nisu uspjeli, kao ni 1536. godine kada im ni pomoć splitskog kneza Urbana Bollanija nije pomogla. Gazi Husref-beg je iste godine, u rujnu, pod Klis doveo tursku vojsku koja je obnovila kulu iznad Ozrne, istočno od tvrđave Klis, podigao srušenu utvrdu u solinskoj Gradini te treću izgradio u Kučinama, pod Mosorom, istočno od Klisa čime je priječio prolaz preko Mosora od strane Stobreča i Kamena. Kružić je doveo iz Senja vojsku kralja Ferdinanda I., sedam stotina papinskih vojnika i nešto uskoka, ukupno manje od 3.000 vojnika. Dok je turska vojska gradila utvrde, prilazne putove i priječila prolaz do Klisa paleći polja i odvodeći stanovništvo u ropstvo, Kružić je morao, osim vojnika, u Klis dovesti hranu i streljivo. 1537. godina započela je strašnom zimom; u Klisu je nestajalo hrane, streljiva je sve manje; moral branitelja je sve slabiji jer moraju ginuti za vodu budući da cisterne u tvrđavi nisu dovoljne za veliko ljudstvo i za konje, a Turci su zauzeli sve izvore pitke vode izvan grada (Belimovaču, Tri kralja, Bađanu, Ilijino vrilo); među braniteljima došlo je i do nehumanih postupaka.

Kružić se noću između 11. i 12. ožujka 1537. godine, uoči blagdana svetog Grgura) neopaženo iskrcao u solinskoj luci vodeći pomoć gradu kojeg je branio više od dvadeset godina. Prvo je morao spaliti utvrde oko Klisa te je, u prvom naletu, srušio utvrde na Ozrni i Kučinama, a nakon toga navalio na solinsku Gradinu ne znajući kako je jaka njena posada. Murat-beg Tardić, Hrvat, šibenska poturica i Malkoč-beg, vodeći 2.000 konjanika i nešto pješaka napalo je Kružićevu vojsku.

Kružić se borio rame uz rame sa svojim malobrojnim uskocima. Strani plaćenici, iako dvostruko brojniji od Turaka, odmah su pobjegli na brodove. Kružić je sa svojih dvjestotinjak ljudi davao otpor desetorostruko brojnijem neprijatelju koji ga je stalno potiskivao prema brodovima. U posljednji trenutak svi su se ukrcali.

Međutim, brod pretrpan ljudima i opremom, nasukao se na pješčano dno i Turci su opet žestoko napali. U tom metežu Atli-aga ubio je Petra Kružića odsjekavši mu glavu koju je Murat-beg Tardić slavodobitno nataknutu na koplje donio pokazati kliškim braniteljima. Ostavši bez svoga kapetana, kliški se branitelji povukoše i napustiše Klis. Većina ih ode u Senj, u sjedište svoje kapetanije, te nastaviše borbu protiv Turaka u desetljećima koja su uslijedila - kao senjski uskoci. Kružić je pokopan u crkvi Blažene Djevice Marije na Trsatu gdje je kasnije položena i njegova glava koju je njegova sestra Marija otkupila od Turaka, a grob mu se nalazi i danas pred oltarom s oltarne desne strane.

Kršćanska Europa je njegovom pogibijom izgubila jednog od svojih najvećih branitelja, ali je mogla uživati u svojoj sigurnosti i razvijati se gospodarski, uživati u novim prekomorskim posjedima, dok su Hrvatima namijenili cinične riječi utjehe kao što je kralj Ferdinand I. Habsburški pisao Kružiću hrabreći samoga sebe: "Znajte da smo već dugo i dosta nastojali pomoći vam i da smo sve odredili za vaše izbavljenje, te se čvrsto nadamo da će ta opsada biti sasvim raspršena i razbijena, kao što ćete zbilja za malo dana čuti." Nakon što je kralj Ferdinand Kružiću doista poslao pomoć od tri tisuće vojnika, izazvao je njegovu smrt jer je Kružić, ne znajući da je dobio kukavnu vojsku poginuo vjerujući da mu je ta pomoćna vojska dostojna boriti se s hrvatskim uskocima.